Tetovirane žene

Većina ljudske populacije tetovirane žene smatra modernim fenomenom, ali zapravo povijest tetoviranih žena je bogata i fascinantna. Od ritualnih tetovaža na Tahitiju i u drevnom Egiptu, do tetovaža "čajanki" visokog viktorijanskog društva, šareni su dio ženske povijesti širom svijeta već dugi niz godina. 
Polinezijska i egipatska kultura stoljećima su prihvaćale tetovaže na ženama. U drevnom Egiptu bile su povezane sa medicinskom zaštitom od bolnih i smrtonosnih  porođaja, dok su tetovaže polinezijskih žena smatrane svetim obredom i igrale su vrlo važnu ulogu u društvenom statusu. 
Tetovaže su u zapadnom svijetu postale popularne početkom 19. stoljeća, kada su se istraživači Tahitija vratili u Europu s tetovažama i pričama o svojim avanturama. Pomorci su na tim putovanjima promatrali domorodačko stanovništvo kojem su tijela bila prekrivena tetovažama. Bili su toliko zaintrigirani njihovom tradicijom da su jednog vodiča doveli sa sobom u Englesku i predstavili ga kralju. Taj posjet je izazvao pomutnju koja se s kraljevskog dvora preselila u društvene slojeve više klase i rodio se novi trend. 
U drugoj polovici XIX stoljeća žene su se tetovirale kako bi bile fascinantnije i ljepše. Motivi su uglavnom bili u vidu ukrasnih crteža ili ponekada imena njihovih muževa. Tetovaže ubrzo postaju ženska privilegija. 
 
Biti tetoviran značilo je biti u trendu. Bila je to neka vrsta razonode, distrakcije, prolazne mašte-zabaviti se i uljepšati. U svakom slučaju, poznato je da su tetovirane žene imale tendenciju biti ekonomski neovisnije od "normalnih" dama iz visokog društva koje su bile vezane za konvencionalniji način života. Popularnost tetovaža među damama u društvu je eksplodirala, a uskoro su se žene okupljale u salonima širom viktorijanske Engleske kako bi ih tetovirali majstori umjetnici svojim novoizumljenim električnim strojevima za tetoviranje. Ove su elegantne žene svojim redovitim čajankama dodavale tetoviranje, a na njih su pozvani samo oni najmoderniji. Ovaj pozitivan trenutak ipak traje vrlo kratko. 
Kada su se tetovaže raširile u vojsci i mornarici, one postaju "muška stvar." 
 
Moda ženskih tetovaža u viktorijansko doba bila je tako prvi osnovni korak na putu prema modernim tetoviranim ženama. Zapravo je zahvaljujući njima tetoviranje počelo biti prihvaćano kao normalna aktivnost u životu dama. 
Mnoge od tih žena tetovaže su doživljavale kao feminističku gestu i smatrale su da svijetu ukazuju na to da vraćaju svoja tijela natrag. Iako je većina žena svoje tetovaže prekrivala odjećom, to im je davalo tajni osjećaj moći u njihovoj borbi za ravnopravnost spolova, poput prava na glasanje.
Iako su tetovaže bile vrlo popularne među višom klasom tijekom viktorijanske ere, za vrijeme velike krize patile su od stigme da su povezane sa kriminalitetom, pa su čak bile i zabranjene u nekim državama. 
 
Od 1970-ih godina tetovaže među ženama ponovo su slavile procvat popularnosti zbog feminističkog pokreta. Ovoga puta popularnost tetovaža bila je odgovor na borbu za reproduktivna prava. Žene su željele da njihova tijela budu njihova, a činilo se da im tetovaže ponovno daju tajni izvor moći, iako većina žena više nije svoje tetovaže prekrivala ​​odjećom. Tetovažama izražavaju vrstu buntovne ljepote, povezane s jačim osjećajem samopoštovanja. 
Stoljećima unatrag, od duhovnih rituala do načina da se izvrši kontrola nad svijetom u kojem se osjećaju zarobljeno, žene su posvuda prihvaćale tetovaže. Iako su se umjetnička forma, postupak i prezentacija promijenili, čini se da je ljubavna veza između žena i tetovaža ona kojoj je suđeno da traje. 

Pišući o ženama i tetovažama bio bi grijeh ne spomenuti Maud Wagner-cirkusanticu, ljudsko platno i prvu poznatu tattoo umjetnicu u SAD. 
Rođena 1877 u Lyon County, Kansas, Maud Stevens (djevojačko prezime) bila je izvođačica koja je putovala sa cirkusima. Na jednom od putovanja upoznala je svog budućeg supruga Gusa Wagnera. On je bio pomorac i tattoo umjetnik koji je putovao svijetom i doma se vratio prekriven tetovažama. Oduvijek je tvrdio da je tetoviranje naučio od plemena na Javi i Borneu.  Privučena tetovažama, čini se da je Maud njihov prvi romantični spoj zamijenila za lekciju tetoviranja. Ne samo prvi spoj, nekoliko godina kasnije se i udala za njega.  Postala je njegovo platno, šegrt i ljubav njegovog života. Kao šegrt svoga muža, Maud je učila tehniku tradicionalnog "ručnog bockanja" (hand poke), te i sama postala tetovažer. Maud i Gus Wagner bili su posljednji koji su tetovirali ručno, bez pomoći modernih mašinica za tetoviranje. 
  Nakon napuštanja cirkusa, putovali su po SAD radeći kao tattoo umjetnici i kao tetovirane atrakcije. Zaslužni su za donošenje umjetnosti tetoviranja u unutrašnjost, daleko od obalnih gradova i mjesta u kojima je praksa započela.
Da nije bilo tako hrabrih i odvažnih žena, tko zna šta bi bilo danas. Tetoviranje i tetovirani oduvijek su bili trn u oku konzervativnim i ukalupljenim društvima. Drago mi je da živim na zalasku jednog takvog društva, gdje se tetovirani ne svrstavaju automatski u kriminalne skupine i zatvorski milje. Hvala svima koji su doprinijeli i doprinose tome.



Pojedine dijelove teksta i fotografije preuzeo sam sa interneta.